Dan kada sam postala mama

Ovaj tekst napisala sam nekoliko mjeseci nakon rođenja kćeri, kao podsjetnik kako je čitava priča o našem roditeljstvu krenula. Nadam se da će jednog dana i njoj biti lijepa uspomena.

Nedjelja je, sve teže ustajem iz kreveta, mala podstanarka mi žustrim udarom u rebra daje do znanja da je i ona budna. Prvi pogled u ogledalo me iznenadio, prvi put u 8 mjeseci našeg suživota lice mi je otečeno.

Nakon jutarnje kave, dan se nastavio u uobičajenom nedjeljnom tonu. Suprug i ja odlučili smo otići na malonogometni turnir, a dan smo nastavili posjetom sajmu kristala i dragog kamenja. Šetnju među štandovima prekinula su neugodna stezanja, BH kontrakcije, bila sam sigurna. Došlo je vrijeme za povratak doma. Putem su se stezanja nastavila, pa sam se izvalila na kauč tog trenutka kada sam kročila u stan. I tako mic po mic spustila se noć, a maleno srce pod mojim srcem svako malo me podsjećalo da je tu i da je budna. Gledala sam jednu od onih sladunjavih romantičnih komedija, i iako sam u čitavoj trudnoći bila izrazito umorna, te večeri mi se nikako nije spavalo. Nakon filma ipak sam otišla leći, no od opuštanja nije bilo ništa jer sam svakih par minuta morala na wc. Sada mi više nije svejedno, ustajem i odlazim ponovo u kupaonicu. Kako sam ušla, tako je lokvica nastala na podu.

Panika se sada već opravdano proširila, brzinski pakiramo bolničku torbu. U 34 tjednu nije mi padalo ni na pamet da bi ju trebala unaprijed pripremiti.

Krećemo u bolnicu a adrenalin raste. Sve to vrijeme moja princeza podsjeća me da je budna. Sjeli smo u auto i krenuli u bolnicu, a nakon 5 minuta vožnje počela sam osjećati trudove. Bili su bolni, Ali podnošljivi, a u mojoj glavi rojilo se toliko pitanja. Da li će sve biti ok? Kako ćemo nas dvije to odraditi? Da li će ona biti dobro? Ubrzo smo stigli pred bolnicu, a u trenutku kada sam ustala izlila se sva plodova voda. Noge su mi bile mokre kao da sam netom izašla iz vode. Bila je noć i doktorica me brzo primila. Dok sam ležala na onom strašno neudobnom stolu i dok mi je doktorica uzimala podatke, moje srce je sve brže kucalo. Sat je pokazivao nešto iza 23:30, a ja sam bila potpuno izgubljena i nesvjesna svega što me čeka. Nakon pregleda poslali su me u box i obavijestili da moram roditi u roku 12 sati od pucanja vodenjaka, a supruga su poslali doma. Spojili su me na CTG i dali mi drip, rekavši da neće tako skoro pošto mi je ovo prvi porod. Trudovi su postojali sve jači, ali još uvijek izdržljivi. Sestra mi je dozvolila da popijem malo vode i da malo šećem. Doktorica me došla pogledati oko 2 h i sa početna 2 cm sam se otvorila na 4. Sve mi se to činilo strašno sporo. Nakon dva sata opet je došla, ovog puta bila sam otvorena 6 cm. Oko pola 5 drip počinje pokazivati svoju zlu ćud, a bolovi postaju sve gori. Nakon mog inzistiranja sestra zove doktoricu da me pregleda i ona dolazi kroz par minuta, pregledava me, otvorena sam 9 cm, ali se beba nije spustila. Kažu mi da zovem supruga, na satu je 5.50 h. Bolovi postaju nesnosni, a trudovi uopće ne staju. Unatoč snažnom nagonu za tiskanjem, zbog liječničke naredbe pokušavam ga suspregnut maksimalno. Bolovi postaju neizdrživi i samo želim da se to maleno biće rodi i da bol prestane. Uslijed truda noge mi se počinju tresti, a ja se pitam kada će mi suprug doći. Sestra me umiruje i govori da će sve biti ok, priča mi o bebi i govori da sve to radim radi nje i da mislim samo na nju. U sljedećem trudu od tolike boli u polu deliriju zovem mamu, isto onako kako sam je kao mala zvala dok sam bila bolesna. Par trenutaka kasnije vidim i svog supruga, ulazi u zelenom odjelu, potpuno izgubljen u vremenu I prostoru. Bio je to put kada sam mu se najviše radovala, put kada sam bila najsretnija što ga vidim, jer je napokon došao netko moj. Ubrzo dolazi i cijeli tim medicinskih sestara i još dva doktora. Tada čujem i glas doktorice koja kaže da je vrijeme i da krećemo. Prošao je prvi trud, dolazi i drugi, a ja osjetim kako me nož reže jer je trud već prošao, a rađaonom se proširio jezivi zvuk rezanja kože. Dolazi i treći trud, a sa njime i glava moje djevojčice. Sa sljedećim trudom cijela je tu i dere se iz petnih žila (kasnije će se pokazati da je rođena da bude glasna i jasno da svijetu do znanja da je tu i da je se mora čuti) sestra ju diže i stavlja mi ju na prsa. U potpunom šoku, zatečena gledam naizmjenično nju i muža. Ljubim to sićušno maleno biće ljubičaste boje na najnježniji mogući način jer me strah da joj

ne naudim takvoj krhkoj. U proljetno jutro, u jedan ponedjeljak u 6:40 na svijet je došla glasna pjevačica, vrsna plesačica, bistrica koja uvijek iznova propituje sve što joj se kaže, naša kćer. 47 cm duga i 2090 grama teška, pokorila je čitav naš svijet. Nakon kratkog maženja nove tročlane obitelji sestra je odvodi u inkubator, supruga ispraćaju iz rađaone, a mene vode na hodnik i prepuštaju svojim mislima.

U potpunoj euforiji zovem, a koga drugog, nego mamu!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s